NOVE TEHNOLOGIJE U PROIZVODNJI KRASTAVACA

Krastavac daje vrlo dobre rezultate pri sjetvi na tamnoj foliji. Osim već navedenog, folija osigurava veću temperaturu tla što sve ukupno povećava prinos za 30 posto, odnosno 80-100% ako se zaljeva sustavom kap po kap. Nastiranje zemljišta folijom i sjetva krastavca izvode se mehanizirano. Biljke krastavca zasejanog u dvostrukim redovima su više izložene suncu, plodovi prispijevaju ranije i uniformniji su u odnosu na kućišnu sjetvu u jednom redu što rezultira višim prinosom, piše u reviji Agronomska saznanja.

Proizvodnju krastavca kornišona u nas karakteriziraju nezadovoljavajući prinosi u odnosu na agroekološki uvjete područja u kojima se ovo povrće uzgaja. A troškovi proizvodnje, koji su zbog delikatne zaštite, skupog hibridnog sjemena i ručne berbe veoma skupi, nameću potrebu ostvarivanja visokih prinosa. Dominantni način proizvodnje krastavca u nas je izravna sjetva, sa sporadičnim pokušajima primjene nekih specijalnih agrotehničkih mjera, kao što je nastiranje zemljišta malč papirom i polietilenskom folijom (plastičnim filmom) ili vertikalni uzgoj uz odgovarajuću konstrukciju. Proizvodnja krastavca iz rasada i praktično se ne primjenjuje u praksi, a široko se koristi za salatne stakleničke sorte, pišu autori teksta Prof. dr. Mihal Đurovka i Prof. dr. Anđelko Bajkin.

Nastiranjem se olakšava berba

Nastiranje kao agrotehnička mjera u nas se češće upotrebljava pri proizvodnji jagoda, bostana ali u zadnje vrijeme iu proizvodnji paprike, paradajza, krastavaca, kornišona … Nastiranjem zemljišta se postiže jednostavnija berba, plodovi su čišći, isključuje se potreba za okopavanjem u redu a zemljište bolje čuva prikupljenu vlagu. Nastiranjem se također izbjegava uporaba herbicida i time dobiva zdravstveno sigurnija hrana. Krastavac daje vrlo dobre rezultate pri sjetvi na tamnoj foliji. Osim već navedenog, folija osigurava veću temperaturu tla što sve ukupno povećava prinos za 30 posto, odnosno 80-100% ako se zaljeva sustavom kap po kap. Nastiranje zemljišta folijom i sjetva krastavca izvode se mehanizirano. Biljke krastavca zasejanog u dvostrukim redovima su više izložene suncu, plodovi prispijevaju ranije i uniformniji su u odnosu na kućišnu sjetvu u jednom redu što rezultira višim prinosom. Horizontalni uzgoj je tradicionalan i u njivskim uvjetima. Ne traži velika ulaganja i onemogućuje primjenu plodoreda, što je nedostatak vertikalnog uzgoja krastavca.

Vertikalni uzgoj krastavaca kornišona na otvorenom polju u našoj zemlji nije široko zastupljen, iako su neki proizvođači prihvatili ovaj način uzgajanja još prije desetak godina. Ovaj način uzgoja popraćen je znanstvenoistraživačkim pokusima Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu. Postoje različiti oblici špalirnog načina uzgoja krastavca, ali se u suštini razlikuju dva osnovna: američki i nizozemski.

a) Pri američkom načinu uzgajanja noseći stupovi postavljaju se na svaka četiri metra. Gornja žica razapinje se na 1,5 do 1,8 metara, a donja na 15 do 20 centimetara. Vertikalne žice pričvršćuju se na svakih 20 do 25 centimetara za gornju i donju žicu. Vređa se usmjeravaju prema gore duž žice. Kada dostignu gornju žicu, vezuju se i usmjeravaju dolje po žičanoj strukturi. Kod vertikalnog uzgoja cilj da se dobiju biljke s povoljnim odnosom biljne mase i plodova. To može postići uklanjanjem prve tri bočne grane. Slijedeće tri bočne grane ostavljaju se na tri-četiri lista, ističu prof. dr. Đurovka i prof. dr. Bajkin

b) Prema nizozemskoj tehnologiji konstrukcija treba biti visine 1,8 do 2,0 metra. Postavlja se samo gornja žica, ao nju vezuju kanapi po kojima se vode biljke. Bočni izdanci iznad zemlje do visine 30 centimetara uklanjaju. Kada biljke dosegnu vrh konstrukcije, veđu se i vode 30 do 40 centimetara vodoravno, a poslije se ostavljaju u slobodnom padu. Na taj način se povećava prinos. Dosadašnji rezultati primjene ovog načina proizvodnje ukazuju na mnogobrojne pogodnosti (mr Stupavski), ali i na potrebu prethodnog ispitivanja u svakom agroekološkim području, odnosno provjere prije uvođenja u široku proizvodnu praksu. Kao potpora biljkama koristi se kanap, kolčevi au zadnje vrijeme sve više i mreža. Iznad špalira postavlja se mreža za zasenčavanje kako bi zaštitila biljke od visokih temperatura.

JUŽNOAMERIČKI MOLJAC RAJČICE

Južnoamerički moljac rajčice porijeklom je iz Južne Amerike, gdje se zadnjih 30 godina smatra ekonomski najznačajnijim štetnikom rajčice. Zbog svog porijekla domaći naziv je južnoamerički moljac rajčice, premda se ponegdje koristi lisni miner rajčice kao rezultat prijevoda engleskog naziva (Tomato leaf miner ).

S obzirom da se radi o vrlo opasnom štetniku, moramo upozoriti na njegovo brzo širenje i moguću pojavu u čitavoj zemlji i upoznati proizvođače s ovim ozbiljnim problemom koji prijeti proizvodnji rajčice, prvenstveno u zaštićenim prostorima, ali i na otvorenom. Osim rajčice ovaj štetnik u manjoj mjeri može pričiniti štete na patlidžanu i krumpiru.

Južnoamerički moljac prve štete čini na lišću praveći „mine“ nepravilna oblika. Kod jakog napada brojnost mina na lišću može biti takva da se lišće potpuno osuši, čime se posredno utječe na prinos. Ekonomski najznačajnije štete ipak čini na plodovima koje napada u ranoj fazi razvoja. Gusjenice se ubušuju u plod praveći nepravilne hodnike koji se nalaze u površinskom sloju. U jednom plodu može biti više gusjenica. U zaštićenim prostorima Tuta absoluta tijekom jedne godine razvije 8-12 generacija (na otvorenom 4-5). Ženke su izuzetno plodne i mogu položiti 40 – 260 jaja. Potencijal umnažanja ovog štetnika je vrlo velik, a ličinke ne prelaze u mirovanje ili dijapauzu sve dok imaju na raspolaganju dovoljno hrane. O kakvom štetniku rajčice se radi, dovoljno govori podatak da se u nekim zemljama ovaj štetnik ne može zaustaviti bez 20-30 prskanja tijekom vegetacije.

Leptiri su aktivni i kopuliraju u sumrak ili jutro, a tijekom dana se skrivaju među lišćem. Nakon kopulacije ženke odlažu mala, cilindrična, kremasto-bijela, jaja veličine svega 0,35 mm. Jaja najčešće polažu u vrh biljke na prozračnoj strani lišća ili na peteljkama cvjetova, plodova i stabljiku. Jedna ženka odloži 40 – 260 jaja. Embrionalni razvoj traje 4-10 dana, a nakon izlaska iz jaja ličinke se ubušuju u list, plod ili stabljiku. Ličinke (gusjenice) prolaze kroz 4 stadija razvoja. Razvoj ličinki traje 12-36 dana, a ovisno o uvjetima, preobražavaju se u leptire kroz stadij kukuljice koja obitava u tlu (rijetko na listu ili plodu). U zaštićenim prostorima prezime u stadiju jaja, kukuljice ili kao leptir. Razvoj jedne generacije uvelike zavisi o temperaturi (pri 27,1ºC razvoj traje 23.4 dana, a pri temperaturi 14ºC razvoj je značajno sporiji i traje 76.3 dana). Osim na rajčici štete pričinjava i na patlidžanu.

ČEŠNJAK RODI DVA PUTA GODIŠNJE

Češnjak ili bijeli luk (lat. Allium sativum) začinska je biljka iz porodice Alliaceae. Srodna je luku, poriluku i vlascu. Smatra se da potječe iz srednje Azije, a upotrebljava se u kulinarstvu i medicini.

Glavice češnjaka složene su od nekoliko češnjeva. Svaki češanj ima čvrstu vanjsku ljusku, a svi češnjevi, obavijeni zajedničkim ovojnim listom, čine glavicu češnjaka. Širom svijeta uzgajaju se različite vrste češnjaka koje se razlikuju po boji, veličini i okusu. Najčešći je češnjak s bijelom, ružičastom ili ljubičastom ljuskom. Češnjak je tisućama godina poznat kao ljekovita biljka širokog spektra djelovanja.

Voli suha, topla i prozračna mjesta. Tlo treba biti pjeskovito, duboko obrađeno najbolje ilovača, teškim tlima dodati pijeska.

Ne sije se. Saditi češnjake ili zametke sa cvata. U južnim krajevima se sadi dva puta – u travnju, za berbu u srpnju/kolovozu, i u listopadu za berbu u proljeće. Jesenji uzgoj je uvijek sigurniji. Češnje pokriti s 2 cm debelim slojem pijeska. Treba se često okopavati.

PLODORED U VRTU

Sastaviti dobar plodored sa svim elementima kao što su ophodnja, plodosmjena i odmor tla nije baš lako. Valja odabrati najpovoljniji način gnojidbe i obrade tla, kulture i sorte, vrijeme sjetve, sadnje i berbe te načine njege kako bismo u malom povrtnjaku uzgojili što više kvalitetna povrća. No zašto je plodored važan? Nekoliko je razloga tome. Uzgajate li naime neku vrstu povrća često ili neprestano na istoj površini, urod se pomalo smanjuje i kakvoća mu opada. Tlo postane umor-no jer se nakupljaju tvari što ih izlučuje korijen i štetni spojevi nastali raspadanjem biljnih ostataka u tlu. Pretjerano se razmnože pojedine skupine bakterija i oblića, nagomilaju se jaja, kukuljice, odrasli štetni kukci i spore gljivica uzročnica bolesti povrtlarskih kultura, pa postupno sve više ugrožavaju biljke. Prošire se i mnogostruko razmnože jednogodišnji i trajni korovi, specifični za svaku kulturu. Osim toga, pojedine vrste povrća troše veće količine nekih hranjiva.

Uzgajate li ih neprestano na istoj površini, zalihe se toga hranjiva iscrpe. Kulture koje troše mnogo vode, kao rajčica, paprika, krastavci, tikvice i kupusnjače u dobrom se plodoredu izmjenjuju s korjenjačama, lukovičarkama i mahunarkama, koje ne treba mnogo zalijevati. Često natapanje i orošavanje povrća narušava naime mrvičavost tla i ubrzava mineralizaciju humusa. Tlo postane umorno i zbog nejednolike razvijenosti korijenova sustava. Tikvenjače se, primjerice, ukorjenjuju plitko i crpe hranjiva iz površinskog sloja, a mahunarke i korjenjače prodiru dublje pa upijaju i hranjiva iz donjih slojeva tla. Želite li spriječiti umor tla sa svim lošim posljedicama i uzgajati kvalitetno povrće na prirodan način, ne primjenjujući pesticide, prije sjetve sastavite dobar i skladan tropoljni ili četveropoljni plodored.

Dobro isplanirajte prostornu i vremensku izmjenu povrtlarskih kultura vodeći računa o gnojidbi povrtnjaka stajskim gnojem. Uzmite u obzir i pripadnost pojedine vrste povrća određenoj biljnoj porodici. Mnogi se štetnici i uzročnici biljnih bolesti naime javljaju na različitim biljnim vrstama unutar jedne porodice. Odlučite li se za tropoljni plodored, sve povrtlarske kulture svrstajte u tri skupine, A, B i C.

Povrtnjak podijelite na tri podjednaka polja i na njima svake godine abecednim redom izmjenjujte navedene skupine povrća. Trećinu povrtnjaka, na koju iduće godine po plodoredu ponovno dolazi skupina A, u jesen, kad uklonite ostatke mahunarki, pognojite stajskim gnojem i ostavite da miruje do proljeća. Izaberete li četveropoljni plodored, povrtnjak podijelite na četiri podjednaka polja, a sve povrćarske kulture svrstajte u četiri skupine: A, B, C i D. U prvoj godini, poslije gnojidbe stajskim gnojem, na prvom polju uzgajajte povrće iz skupine A, na drugom polju iz skupine B, na trećem polju neka bude skupina C, a na četvrtom skupina D.

Svake godine skupine premjestite po abecedi pa će se u četiri godine na svim poljima izmijeniti sve četiri skupine. Četvrte godine u jesen, kad s prvog polja poberete mahunarke, uštihajte stajski gnoj i posijte raž ili pšenicu za zelenu gnojidbu. Pete godine u proljeće, prije sadnje povrća iz skupine A, koja ponovno dolazi na to polje, zelenu masu žitarice uštihajte u tlo. Time počinje nova ophodnja, a povrće iz svake skupine vraća se na isto mjesto tek poslije četiri godine.

Neke vrste povrća (špinat, salata, matovilac, endivija i radič) mogu se neprestano uzgajati na istome mjestu, pa mogu biti međuusjev, podusjev ili naknadni usjev uz glavnu kulturu na svim poljima. Tijekom svake vrtlarske sezone redovito pratite kako uspijeva pojedina kultura i bilježite u vrtlarski dnevnik, sve dok ne pronađete najpovoljniji raspored kultura na gredicama kojima ćete biti posve zadovoljni.

SJETVA, SADNJA I NJEGA NASADA SALATE

Da bismo salatu brali početkom 12 mjeseca u zaštićenom prostoru, potrebno je sjetvu salate obaviti oko 20. listopada, a presadnice salate presaditi mjesec dana poslije. Kako ova kultura ima dosta kratko vrijeme vegetacije, može se očekivati početak skidanja, odnosno berbe, oko 20. prosinca, što posebno ovisi o sunčanom ili oblačnom vremenu. Berba se uglavnom obavlja kroz 5 – 10 dana. Iz navedenog je vidljivo da se rokovi sjetve najčešće prilagođavaju željenim rokovima sadnje, odnosno berbe pretkulture, a da se istovremeno ne ugrozi pravovremenost ostalih kultura koje dolaze iza proizvodnog ciklusa salate.

U suvremenoj stakleničkoj i plasteničkoj proizvodnji presadnice salate se uzgajaju u specijalno pripremljenim prešanim tresetnim kockicama veličine 3 – 4 cm. Sjetva se obavlja piliranim sjemenom pomoću specijalnog stroja koji ulaže jednu po jednu sjemenku u svako konusno udebljenje kockica. Zasijane kocke treba zaliti i pokriti plastičnom folijom dok sjeme ne počne nicati. Uz optimalne uvjete presadnice su spremne za presađivanje za 20-ak dana.

Da bi se postigao navedeni rok prispijeća sadnica, bitno je da se do nicanja održava temperatura 15 – 18ºC, a poslije nicanja 10 – 12ºC. Relativna vlažnost zraka održava se na 60 – 70%. Presadnice se proizvode i u plastičnim ili polistirenskim kontejenerima te je na ovaj način velika ušteda u potrošnji supstrata. Presađivanje salate, ako se radi o ranim sortama, obavlja se na razmak 20 – 15 cm, dok se poslije uglavnom krupnije biljke rasađuju na razmak 20 – 25 cm. Međutim, ako su presadnice proizvedene u kockicama, onda se nakon pripreme tla površina izmarkira valjkom s kockastim izbočinama koje u tlu ostavljaju otiske veličine 4 x 4 cm. U ovakve jamice spuste se kockice sa zasijanim biljkama. Na obiteljskim gospodarstvima najčešće se sije salata u posebne plitice od plastike ili stiropora,različitih veličina, ali najpopularnije je korištenje plitica sa 104 sjetvena mjesta, a promjer sjetvenog mjesta je 2 cm.

Što se tiče uroda, može se ostvariti 4 kg/m2, ako se održavaju optimalni uvjeti za proizvodnju u svim fazama razvoja. Posebno se može postići određena sigurnost navedenog uroda, ako se primjenjuje postupak obogaćivanja atmosfere s CO2. Osobito je važan čimbenik temperatura. Po sunčanom vremenu treba održavati temperaturu između 12 i 20ºC, a ako je oblačno vrijeme 10 – 12ºC. Noćne temperature trebaju biti za 4ºC niže od dnevnih. Što se tiče vlažnosti tla u prvim fazama razvoja treba biti 75 – 80% maksimalnog vodnog kapaciteta, a u vrijeme oblikovanja glavica 60 – 65%. Relativna vlažnost zraka treba biti 70 – 80%. Preporučuje se navodnjavanje biljke sustavom orošavanja.

OSNOVNA GNOJIDBA ZA UZGOJ MAHUNASTOG POVRĆA

Grašak je biljka kratke vegetacije, zbog toga mora imati potrebna hraniva u lako pristupačnom obliku. To su kulture osjetljive na stajsko gnojivo i ostala organska gnojiva. Pripadaju porodici lepirnjača leguminoza) kojima je zajednička osobina da na korijenu imaju simbiotske bakterije, posredstvom kojih se djelomično opskrbljuju dušikom.

Osnovna gnojidba u jesen ili zimi iz zraka. Isključivo se gnoje mineralnim gnojivima i samo pri pripremi tla za sjetvu. Prihrana se ne obavlja, jer se povećava bujnost, a smanjuje cvat i plod, ističu na Internet stranici Petrokemije kutina.

Grah mahunar i zrnaš siju se krajem 4 mjeseca ili početkom svibnja. Grašak-sjetva može započeti već u rano proljeće i to čim vremenske prilike dozvoljavaju. Grah mahunar i zrnaš i grašak osjetljivi su na kiselu reakciju tla, pa za tla kiselija od pH 5 treba predvidjeti primjenu vapna.

Osnovnu obradu najbolje je provesti kasno u jesen ili zimi, međutim obavlja se i u proljeće ovisno o pretkulturi. Po površini se rasipa 700 kg/ha NPK 7-14-21 + 2MgO + 18SO3 ili 500 kg/ha NPK 7-20- 30 + Fe + Zn i nakon toga tlo se preore ili prekopa.

U pripremi tla za sjetvu dodaje se 100 kg/ha Uree + 46 % N, treba izbjegavati pretjerano usitnjavanje (frezanje) jer do nicanja može nastati pokorica, što otežava nicanje i može biti uzrok neujednačenog nicanja, a zbog toga i nejednoličnog usjeva.